Od rukopisa do prvotiska

-

U povijesti prijevoda Biblije na hrvatski jezik široj čitateljskoj javnosti u Hrvatskoj do danas gotovo da nije bio poznat zgotovljen rukopis za tisak prvoga kajkavskoga Novoga zavjeta iz doba zagrebačkoga biskupa Maksimilijana Vrhovca (1752–1827), njemu posvećen, ali nije tiskan za njegova života. U slavistici se, doduše, o spomenutom rukopisu nešto znalo, ali s netočnom autorskom atribucijom. Naime, dvorski je cenzor u Beču Jernej Kopitar (1780–1844) u pismu Josipu Dobrovskom (1753–1829) 24. lipnja 1814, uz ostalo, spomenuo: „Prekosutra sam naručen kod Vrhovca da branim jednostavno oblikovani slovopis” (latinični, Vrhovac je tada boravio u Beču).

„To će mi biti lakše negoli izvedba. Njegov kanonik Korolija (Stjepan, 1760–1826, A. J.), koji ima gotov rukopis Novog zavjeta i jedan profesor (Marko Mahanović 1773–1824) pismeno su sročili prijedloge…“ U Beču se tada sastalo povjerenstvo oko jezičnih pitanja u Hrvatskoj. Kopitaru su predočeni stavovi Vrhovčevih savjetnika Korolije i Mahanovića u trima točkama: 1. hrvatski kajkavski treba pribrojiti štokavskoj grani, a ne slovenskoj, kako je to Kopitar htio; 2. za sve Hrvate iz uže (banske) Hrvatske, Slavonije i Dalmacije treba ujediniti dijalekte (unio dialektorum) i prihvatiti jedinstveni jezik i slovopis prema fonološkom načelu piši kao što govoriš; 3. za sve treba usvojiti pravila slavonskoga pravopisa (Vl. Horvat, 2004, 198).

Izd. Hrvatsko biblijsko društvo, Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima i OMH u Ozlju, Zagreb, 2018.

Dakle, spomenuti kanonik Korolija ima gotov rukopis Novog zavjeta prema Kopitaru. No u pismu Ignacu Kristijanoviću (1796–1884), 10. lipnja 1831. isti Kopitar piše: „Znam da je pokojni kanonik Korolija ostavio čitavi Novi testament, ako ne i čitavu Bibliju, priređenu za tisak. Ima li uopće nade da se ona tiska?“ Tako je kanonik Korolija spominjan kao autor kajkavskoga Novog zavjeta kod povjesničara: Jaroslava Šidaka, Dragutina Pavličevića, Emanuela Hoška i dr. Nešto više podataka o rukopisu Novog zavjeta na kajkavskom književnom jeziku nalazimo u Jagićevu časopisu Archiv für slavische Philologie (1913). Spominje ga u preglednom radu o prijevodima Biblije ili njezinih dijelova. Vatroslav Jagić (1838–1928) navodi kako je za vrijeme biskupa Zagrebačke biskupije Maksimilijana Vrhovca postojao interes za prevođenjem čitave Biblije, no započeti pothvat ostao je nedovršen i nalazi se u rukopisima pohranjen u Metropolitanskoj knjižnici u Zagrebu.

Novi zavjet od
Ruperta Gusiča

Jagić ističe da su svi ti rukopisi pisani kajkavski. No čitavi Novi zavjet od Ruperta Gusiča sada se nalazi Nadbiskupijskoj knjižnici u Zagrebu pod naslovom: Sveto pismo Novoga zakona Gospodina našega Jezuša Kristuša sada najpervič iz dijačkoga na horvatski jezik po Rupertu Gusiču reda sv. Benedikta predi pak slavne biškupije zagrebačke mašniku za lehkeše i obilneše duš kerstčanskeh zveličenja zadobivanje prenešeno i na svetlo dano. Stran I. Kao što preslik naslova pokazuje, precrtane su riječi „Rupertu“, iznad je napisano „Ivanu“, precrtane su riječi „reda sv. Benedikta predi pak“.

To govori da tada, kada je rukopis trebao biti tiskan, Gusič nije više bio u redu benediktinaca, nego je svećenik Zagrebačke biskupije. Naime, s dolaskom Napoleona u hrvatske krajeve, on je ukinuo benediktinski red u Hrvatskom primorju. Uz taj I. dio tu je i II. dio s istim naslovom, samo je na kraju dodano Stran II, dakle rukopis je bio priređen za tisak jer je navedeno da je „na svetlo dan“, ali bez godine tiskanja; ona bi se utisnula u trenutku kada bi Novi zavjet bio tiskan.

Nakon naslova slijedi posveta na dvije stranice biskupu Vrhovcu. Prvi i drugi dio Novog zavjeta obuhvaća 521 stranicu, vel. 18,5 x 23 cm. Iako je bibličar Adalbert Rebić u jednom svom članku spomenuo taj rukopis bez navođenja signature, koja je M 124, nisam uočio da je ikoji drugi bibličar o tom rukopisu štogod pisao. Jasno, hrvatska se biblicistika više bavila i bavi se izdanjima na štokavštini, počev od Biblije Matije Petra Katančića (1831), poslije Vuk-Daničićevom Biblijom, Sovićevom itd.

Kad sam 22. ožujka 2010. u Metropolitanskoj knjižnici potražio Gusičev rukopisni Novi zavjet, obradovao sam se što mi je taj rukopis prvi put u ruci. Odmah sam pomislio, to se mora danas, u 21. stoljeću, doista tiskom objaviti, jer će se na taj način pobiti Kopitarova konstatacija o autorstvu kajkavskoga Novog zavjeta Stjepana Korolije.

Rukopis je pisan čistopisom, sitnim slovima. Odlučio sam ga prepisati u suvremenu latinicu radi lakšega čitanja. U tom poslu pomogao je vlč. Vladimir Trkmić u računalo unijevši prijepis, moja je zadaća potom bila čitavi prijepis usporediti s izvornikom, riječ po riječ i ispraviti na mnogo mjesta netočan prijepis. Potom sam sastavio glosarij za lakše čitanje svima koji nisu vični starom kajkavskom književnom jeziku. Tako priređen rukopis ponudio sam za tisak Hrvatskom književnom društvu sv. Jeronima u Zagrebu, koje je prihvatilo izdavanje, pridružili su se Hrvatsko biblijsko društvo i Ogranak Matice hrvatske u Ozlju. Uz dobrotvore koji su donacijom pomogli tiskanje prvoga kajkavskog Novoga zavjeta, eto danas je taj prvotisak u ruci čitatelja.

Donatori su bili biskup Varaždinske biskupije mons. Josip Mrzljak, Hrvatska provincija sestara uršulinki i Hrvatska kapucinska provincija Sv. Leopolda Bogdana Mandića. Oni su na simbolički način potvrdili da cijene jezik kojim je Gusičev Novi zavjet pisan jer tim su jezikom sestre uršulinke u Varaždinu poučavala svoje novakinje i tim je jezikom u zagrebačkim crkvama propovijedao i kapucin Štefan Zagrebec i Gregur Kapucin. Stoga im i ovdje još jednom od srca zahvaljujem za donaciju.

Vrijedan izdavački pothvat

Vatroslav Jagić u spomenutom je članku postavio pitanje: „Zašto se autor Novog zavjeta jednom zove Ivan, a onda Rupert, nije li to jedna te ista osoba, to bi trebalo ispitati.“ Odgovor sam našao u Maticama krštenih Župe Vivodina (danas pripada pod Grad Ozalj) za godinu 1761. piše da je 23. prosinca (te godine) kršten Ivan zakoniti sin Ivana Gusiča i njegove supruge Ane… Prema tome Rupert mu je redovničko ime iz doba kada je stupio u benediktinski red, je li to bilo u Beču ili u Panonhalmi u Mađarskoj, trebalo bi istražiti. Kao svećenik Zagrebačke biskupije službovao je u Župi Plešivici, Martinskoj Vesi, Svetoj Nedelji i napokon u Vivodini 1820. Umro je 31. srpnja 1821. u domu za nemoćne svećenike u Zagrebu.

I na kraju bi se moglo postaviti pitanje, kada je Gusič završio prijevod kajkavskog Novog zavjeta? Na to pitanje, barem približno, daje nam odgovor sam biskup Vrhovac, u svom Dnevniku, II. dio, u kojem je za 10. rujna 1810. zapisao: „Stigla je darovnica o posjedu po svjetovnom pravu“. Bila je to darovnica Bečkoga dvora kojom je Vrhovac dobio imanje Rakitovec, naselje u Velikoj Gorici, uz to je još imao posjede Hudi Beteg, Grdovčak i Demerje.

Uz dobivenu darovnicu Vrhovcu je dopušteno da uz svoje prezime dodaje „de Rakitovec“. Budući da je Gusič u posveti Novog zavjeta naveo „Maksimilijanu Verhovac od Rakitovca“ moglo bi se zaključiti da je posvetu pisao nakon 10. rujna 1810, a da je prijevod već mogao imati gotov za tisak. Gusič je umro 1821, Vrhovac 1827, prema tome, godina 1810. može se uzeti kao ante quem za nastanak kajkavskoga prijevoda Novog zavjeta.

Editio princeps – kajkavski prvotisak Novog zavjeta svakako je vrijedan hrvatski književnojezični, kulturni i biblijski izdavački pothvat kojim se potvrđuje činjenica da je u Zagrebačkoj biskupiji u liturgijskoj upotrebi dugo tijekom povijesti bio kajkavski književni jezik, koji zavređuje pozornost hrvatske kulturne i jezikoslovne zajednice u 21. stoljeću.

Još jedan Gusičev prijevod

U Metropolitanskoj knjižnici postoji još jedan Gusičev rukopis – prijevod pod oznakom MP 123 s naslovom: Evangelium Jezuša Kristuša iz četireh evangeliumov negda vu dijačkom jeziku od Franje Mirka Šimanović skup složen, sada pak po Rupertu Gusiću reda sv. Benedikta mešniku (…) iz dijačkoga na horvatski jezik prenešen i na svetlo dan. Na drugoj stranici nalazi se posveta „Maksimilijanu Verhovac od Rakitovca“. Taj rukopis obuhvaća ukupno 212 stranica lijepo pisana i čitljiva teksta.

Budući da se u naslovu spomenuta rukopisa spominje Šimanović, smatram da je za čitatelje dobro znati tko je on bio. Iz dosadašnjih se podataka zna da je rodom iz Koprivnice. Teologiju je studirao u Rimu, gdje je polučio doktorat, znao je grčki i latinski. Franjo Mirko Šimanović u popisu profesora na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu (osn. 1776) iskazuje se kao nositelj predmeta Sacra Scriptura et linguae orientalis (1777–1784). Godine 1786. nalazi se u centralnom seminaru u Pešti u kojemu je Maksimilijan Vrhovec bio ravnateljem. Šimanović u tom seminaru predaje predmet Historiae litterariae Theologiae, Linguae Graecae et Hermeneuticae, Novi testamenti. Godine 1788. njegov je predmetni studij ukinut, a 1796. i 1797. obnaša dužnost duhovnika (exhortator Academiae) u Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu.

Nakon toga otišao je u mirovinu i dio života provodi u Koprivnici, gdje je 2. svibnja 1797. umro. U Beču 1792. objavio je na latinskom jeziku knjigu Evanđelje Isusa Krista – Jedna sinteza iz četiri Evanđelja neprekinutim redoslijedom, nigdje nije ništa nadodano ili izostavljeno i samim tim otklonjene su, prema Vulgati, sve nelogičnosti. Predgovor ima nadnevak: Capronczae Prid. Non. Maj. Aerae Vulg. Anno M. DCC. XCI. Jedan primjerak izvornika nalazi se u Beču u Austrijskoj nacionalnoj knjižnici na kojem je netko od knjižničara olovkom napisao „Simanovics, Franciscus episcopus Zagrabiae“. Što bi značilo da je Šimanović Franjo, zagrebački biskup. Svakako netočna konstatacija, jer on nije bio nikada biskup, nego samo profesor na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu.

Iz spomenuta se naslova razabire da je riječ o životu Isusovu sročenu prema četirima evanđeljima u jednu cjelinu, pri čemu se nije udaljio od teksta Vulgate (službeni prihvaćen latinski prijevod Biblije, određen na Tridentskom saboru u 16. stoljeću). Tom je djelu Šimanović dodao svoj opširni komentar. Tako u latinskom predgovoru, ovdje u prijevodu na hrvatski jezik, čitamo: „Ovo Evanđelje koje su četiri sveta pisca sastavila, pruživši si prijateljsku ruku i vođeni jednim te istim Duhom, premda nisu svi pisali istim redom, niti su očuvali istu ljepotu teksta, nego na način kako su od svakoga zahtijevala pravila, te su ga napisali različito i prema svojim mogućnostima. To sam isto Evanđelje ja, tebi čitaoče, cjelovito preveo prema Vulgati, nadopunivši jedno iz drugoga te otklonivši praznine i ono što je suvišno (...)“. Rupert Gusič je dakle na horvatski (kajkavski) preveo Šimanovićevo tiskano latinsko djelo tiskano u Beču 1792. godine, kako navodi, „na horvatski jezik prenešen i na svetlo dan“; To znači da je i taj prijevod bio spreman za tisak kao i Novi zavjet. No kao što vidimo, do tiskanja nije došlo i danas je taj rukopis pod oznakom MP 123 u Metropolitanskoj knjižnici Zagrebačke nadbiskupije u Zagrebu isto kao i Novi zakon pod oznakom MP 124.